Osnovna škola Ivane Brlić-Mažuranić Rokovci-Andrijaševci

„Učiona“ u Andrijaševcima utemeljena je 1824. godine nastojanjem gosp. Stjepana Pavića, župnika u Vinkovcima, u sporazumu s bivšim satnijskim zapovjedništvom u Cerni, te pukovnijskim zapovjedništvom u Vinkovcima. Nakon dvije godine rada škola je zatvorena jer je općina povela parnicu protiv nje navodeći da je više nije u stanju uzdržavati, ali je ipak 1828 godine škola ponovo nastavila rad.

Rokovci su tada imali 38 kuća i 320 stanovnika, a Andrijaševci 53 kuće i 740 stanovnika.Iz Rokovaca je školu pohađalo 10 učenika i 7 učenica, a izAndrijaševaca 22 učenika i 13 učenica, što je ukupno52 polaznika.Za neuredno slanje djece u školu roditelji su kažnjavani zatvorom od 2-3 dana.

Prvi je učitelj u Andrijaševcima bio Stjepan Babić iz Otoka, mladić od 16 godina.Radio je do 1826. godine, kada je ostavio učiteljsku službu i dobrovoljno stupio u vojnu službu.Od 1828. do 1831. godine mijenjali su se u školskoj službi mnogi učitelji. Oni su bili „isluženi podčasnici“, a ostajali su samo po nekoliko mjeseci. 1831. godine učiteljem postaje žitelj Andrijaševaca gosp. Bartol Mihaljković, koji je tu službu obnašao sve do 1866. godine.

Materijalno stanje učitelja bilo je mizerno pa su se bavili i poljoprivredom. O izgledu i opremi školske učionice govori sljedeći zapis u Spomenici:“Školska zgrada bila je podignuta občinskim troškom, tik andrijaševačke crkve. Ona je bila razdijeljena u 2 sobe, od kojih je veća, prema dvorištu okrenuta, bila opredjeljena za učionu, a manja prema cesti, za prebivanje duhovnoga pomoćnika kada bi se na obavljanju svoje dužnosti nedeljom i svetcem ovdje nalazio. Krov školske zgrade bio je od trske, a pod u sobah od opeke postavljen. U obće može se tvrditi da tadanja školska zgrada nije ni najmanje odgovarala svojoj svrsi, kojoj je namijenjena bila.Školski namještaj bio je posve jednostavan i neprikladan. Mala ploča za računanje, jedan stol i stolac, te 10 pokidanih te sharanih klupah, koje su bile više prikladne za sjedenje odraslih nego za školsku mladež.“

Kada je učiona u Andrijaševcima otvorena, učenici su učili čitanje,pisanje, računstvo i vjeronauk, a školovanje je trajalo dvije godine, kako je to bilo u tadašnjim tzv. elementarnim (narodnim, početnim) školama. Školskim propisom iz 1871. godine uvode se opće pučke škole koje imaju četiri razreda i u kojima se „osim od prije učenih predmeta imaju u III. I IV. razredu obučavati još i ovi: njemački jezik, prirodopis, fizika, zemljopis, poviest, geometrijsko oblikoslovje i risanje, pjevanje i gombanje.“ Iz naše se spomenice vidi da su neki učenici pohađali i tzv. opetovnicu u koju se išlo nakon završetka pučke škole, nedjeljom i svecima, a ponavljalo se (opetovalo) dva sata dnevno čitanje, pisanje, računstvo i gospodarstvo.

Školska su djeca prisustvovala svake godine „ophodima“ – na Markovo u Andrijaševcima, a prve nedjelje nakon toga u Rokovcima.“Tom prigodom ide obhod na polje zasijano jesenskim usjevom, komu je na čelu školska mladež s učiteljstvom. Djeca, obično, putem u polje i natrag mole krunicu, a odrasli narod pjeva.“

Redovite školske svečanosti održavale su se svake godine na prvi dan Božića, kada su „izškolovanoj mladeži“ dijeljene knjige, a u prigodnim govorima isticana je korist od čitanja „poučnih i zabavnih knjigah.“

Prateći tekst ljetopisa, pronašli smo i podatke o izgradnji nove školske zgrade (1903./04. škol.god.):“Mjeseca lipnja prošle školske godine započela je gradnja nove školske zgrade na mjestu gdje je bilo općinsko poglavarstvo i kuća ratara Imre Jaki, koju je općina u tu svrhu kupila. Ovaj upravo, prema našim okolnostima, veličanstveni hram prosvjete dograđen je u prvoj polovici rujna 1903., te je obuka mogla početi 21. rujna.Školska zgrada sagrađena je ukusno i prema higijenskim zahtjevima. Ima dvije prostrane školske sobe, zbornicu,širok hodnik, prikladan za gimnastiku i ostale potrebite prostorije. Osim toga sagrađen je za učiteljicu veoma lijep stan. Uz školu i uz učiteljičin stan ima dostatno dvorište, a učiteljica ima i vrt. Školski vrt je također proširen.“

Do školske godine 1914./15. zapisi su slični i govore o broju školskih obveznika i polaznika, o zdravstvenom stanju djece, školskim propisima, imenima učitelja, nadzornika i članova školskog odbora i sl.

U rujnu te školske godine škola je bila ustupljena vojnicima za konačište, a učiteljstvo je svoje stanove ustupilo časnicima. Isto je učinjeno i u ožujku, kada su vojnici opet prolazili kroz selo. Za borce su izrađivani topli odjevni predmeti, a za ranjenike sakupljan je novac i „milodari u naravi, za koje su bila potrebna četvora kola da se otpreme.“

Školske godine 1915./16. pojavila se u Andrijaševcima i Rokovcima kolera, a pisac Spomenice pretpostavlja da su je donijeli kočijaši koji su se vratili sa srpskoga ratišta. Do konca kolovoza umrla je 31 osoba. I te je godine učiteljstvo nastavilo dobrovoljno djelovati u korist vojske i siročadi palih vojnika.

Od završetka I. svjetskog rata do 1927. godine nižu se u Spomenici opisi „običnih“ školskih godina. 26. rujna 1927. godine oko 16 sati selo je zahvatilo veliko nevrijeme. Oluja i led su u svega deset minuta učinili štetu kakvu ni najstariji ljudi ni iz priča ne pamte.Bilo je i nekoliko ljudskih žrtava.Sela nisu bila za prepoznati: toranj andrijaševačke crkve srušen, mnoge kuće, čardaci i štale također, drveće iščupano, svi prozori porazbijani, mnoge su životinje nastradale. Ljudi koji su se zatekli u polju bili su izudarani i plavi kao šljive.

1928. godine školu su pohađala 223 učenika, a nastava se održavala na tri mjesta: u školskoj zgradi u Andrijaševcima – u jednoj sobi IV. i V. razred, a u drugoj II. razred ;u unajmljenoj zgradi u Andrijaševcima bio je III. razred; u unajmljenoj, trošnoj zgradi u Rokovcima I. razred. Međutim, 25.1.1929. godine na temelju nalaza sanitarne inspekcije, zatvorene su unajmljene zgrade kao nezdrave i neprikladne za nastavu i sva su se djeca uselila u Andrijaševce, u školsku zgradu s dvije nastavne sobe.

U proljeće 1930. započela je izgradnja mosta preko Bosuta. Od ožujka do svibnja djeca iz Rokovaca prevožena su u školu čamcima, a kako su se mnoga bojala ući u čamac, nisu ni dolazila u školu.

Ratne godine 1943./44. selo je opet ostalo bez mosta. U školi se nastava više nije održavala. Školski se rad odvijao u prirodi i u učiteljskim stanovima jer je školsku zgradu zaposjela vojska. Zbog ratnih prilika djeca su neredovito dolazila u školu. 1944./45. školske godine sagrađen je kolski most preko Bosuta, a 1946. i oba željeznička mosta.

Godine iza rata karakterizira mnogo djelovanja – pošumljavanje, rad dječjih sekcija (tamburaši, folklor)nastupi na smotrama i priredbama, rad u učeničkim organizacijama, posjete kazalištu i muzeju u Vinkovcima, ekskurzije, itd. Održavaju se tečajevi za zdravstveno prosvjećivanje seoskih djevojaka i za opismenjivanje muške predvojničke omladine, predavanja iz ratarstva i stočarstva itd.

1956./57. godine školovanje je produženo sa šestogodišnjeg na osmogodišnje, pa iduće školske godine prva generacija učenika završava osmogodišnje školovanje. U školu je tada bilo upisano 427 učenika. Iste je godine izvršena elektrifikacija sela.

1960./61. škola postiže prvi veliki sportski uspjeh: I. mjesto za djevojčice na kotarskom krosu, a 1968./69. godine naše rukometašice osvajaju II. mjesto na prvenstvu Hrvatske, odnosno I. mjesto u konkurenciji seoskih škola Republike.

1969./70. godine započela je gradnja novoga mosta koji je 18. prosinca otvoren za promet. Iste je godine položen i kamen temeljac za novu školsku zgradu. Stara je spomenica zaključena zabilješkom da je otvorenje nove škole planirano za 23. veljače 1974. godine.

Zabilješke o školskoj knjižnici – Osnovana je 1879. godine o čemu govori sljedeći zapis u Spomenici:“Godine 1879. započela se je ovdje osnivati šk. knjižnica. U tu svrhu kupito je troškom mjesne šk. blagajne knjigah u vrijednosti od 10 for. a. v. Godine 1880. postala je ova učiona troškom okružne učiteljske knjižnice član hr. pedagog. književnog zbora. Iste godine postala je ova škola članom II. reda Društva sv. Jeronima, troškom ovomjestne šk. blagajne. Tim načinom napreduje šk. knjižnica, te će ako Bog da, za nekoliko godinah priličan broj svezakah posjedovati.“ Svake se godine broj knjiga povećavao, pa je zabilježeno da ih 1888./89. ima 126, a poslije iz godine u godinu poneka više. U učiteljskoj su se knjižnici, kaže autor, nalazile knjige Matice Hrvatske i Pedagoško-književnog zbora, a u učeničkoj Društva sv. Jeronima.

1922./23. tadašnji ravnatelj L. Kovačević zapaža da školska mladež i puk čitaju većinom knjige zabavnog sadržaja, a „poučne knjige se slabo traže i nerado čitaju. Samo se ono rado čita, što duh zabavlja, dočim nikako ono, pri čemu se mora misliti.“

Bilješka iz 1923./24. govori nam da se u školi čitaju sljedeći časopisi: Vijenac, Napredak, Hrvatski učitelj, Uzorni vrtlar, Jadranska straža, Službeni glasnik, Srpsko Kosovo i Narodna prosveta.

Kao član zakladnik,škola je svake godine dobivala godišnja izdanja Društva sv. Jeronima i Matice Hrvatske iz Zagreba. Knjižni se fond povećavao i darivanjem knjiga pa je šk. god. 1924./25. zabilježeno da je gosp. Franjo Hoger, upravitelj župe u Rokovcima, školi poklonio 25 djela u 25 svezaka, što je uvršteno u katalog kao posebna skupina knjiga.

Iza 1925. godine knjižni se fond slabo povećava zbog nedostatka sredstava. U toku rata knjižnica je sačuvana, iako je uništeno i oštećeno dosta školskoga namještaja.

Iza rata u Spomenici se više ne vode podaci o broju knjiga. Mnoge od njih i danas čuvamo cijeneći njihovu vrijednost.