Osnovna škola Ivane Brlić-Mažuranić Rokovci-Andrijaševci

Sjednica se održala 4.10.2013. Bio je to  zadnji dan u tjednu koji je uvijek najnaporniji. Mislila da će ta sjednica biti samo gubitak vremena, stoga nisam previše očekivala. U početku je atmosfera bila neugodna, kako za nas, tako i za pedagoginju. Pitanje je kako raditi s djecom, ako se ona ne mogu otvoriti?  Pedagoginja nam je objasnila funkciju vijeća, a nakon toga za probijanje leda, predložila igru zvanu „ledolomac“. Počeli smo hodati, u jednom trenutku pedagoginja nas je zaustavila i rekla da zatvorimo oči, što mi se opet činilo smiješnim. Zašto uopće igramo tu igru? No, poslušala sam je, rekla je da samo učenik kojeg drži za rame nastavi žmiriti, a da mi ostali otvorimo oči. Prvi je bio predsjednik jednog od 7. razreda. Morao je opisati osobu koja je u tom trenutku stajala iza njega. Pedagoginja ga je upitala je li muško ili žensko? On je samopouzdano odgovorio: žensko. Nakon toga ga je upitala koja joj je boja kose? On je odgovorio: smeđa, sada je uslijedio smijeh, jer curica je imala nježno plavu boju kose. Svako se može zbuniti. Cilj igre je da osvijestimo koliko malo opažamo svijet i ljude oko sebe dok hodamo. A kako je tek kad protrčimo kroz dan? Ima dosta takvih, barem u mome životu. Možda je vrijeme da malo usporimo. I tada mi je igra dobila smisao, odlučila sam da ću više pažnje posvetiti okolini i drugima. Poslije igre smo bili  otvoreniji  i spremniji za ragovor. Mia Tustanovski, učenica 7. razreda, je izvijestila što se dogodilo toga dana  u jutarnjoj smjeni. Dvojica su se dječaka dobacivala spužvom i pogodili trećeg. Treći ih je „namuljao“ spužvom, jednom od dječaka to je jako zasmetalo pa je bacio stolicu na trećeg, i tako je izbila tuča. Bilo tko od njih mogao je imati strašnu posljedicu u daljnjem životu. Tada nam je pedagoginja ukazala da iz naše obične igre mogu proizići ozbiljne posljedice. Kasnije smo zapisali što bismo promijenili u školi kako bismo izbjegli nasilje. Bili smo podijeljeni u grupe. Sve su se grupe složile da nasilje treba skroz iskorijeniti iz škole. Učenice 1. i 2. razreda su dale zanimljiv prijedlog: da sva djeca koja su počinila nered u školi, ili su bilo kakvim postupkom uništili školsku imovinu, sade cvijeće u školskom vrtu. Ta ideja mi se najviše svidjela. Netko je predložio više dežurnih nastavnika na hodnicima, ali tako bismo im oduzeli zasluženi odmor i pretvorili ih u dežurne policajce u školi. A bilo bi bolje da ostanu nastavnici.

U tih 45 minuta sastanka Vijeća učenika sam saznala više i osvijestila više o školskoj sredini, nego u zadnjih par mjeseci. Tako je samo glupa školska obveza postala izvor informacija i prostor osvješćivanja. Idući sastanak dočekat ću spremna.

Blaženka Smolčić, VIII. a