Osnovna škola Ivane Brlić-Mažuranić Rokovci-Andrijaševci

Na odmorištu u Lici, čuvenoj Macoli, fotografirali se s prepariranim životinjama i pokušavali se sporazumjeti s Kinezima, ali bezuspješno. Klizimo uz nestvarno lijepe planine. Hrvatska je najljepša na svijetu!. Kao iz bajke. Dok se u autobusu orilo, netko je iz zadnjeg djela busa zagalamio: „Gledajte, ljudi, eno tvrđava Klis!“ Sjurili se na prozore da bismo vidjeli kako tvrđava izrasta iz planine. Obišli smo je u cijelosti. Od kapelice, stare više od 500 godina, do mjesta gdje je bio smješten top. Izgledao je napeto, kao da će svakog trenutka ispaliti zapaljenu kuglu. Okušali smo se u ulozi kliških uskoka, u rukovanju lukom i strijelom. Stavi strijelu, zauzmi pozu, napni luk i pogodi u metu. Iako se čini jednostavno, nije baš bilo tako. Bilo je promašaja, ali i vrlo preciznih pogodaka.

Ludi provod u Eklati

 Kad smo stigli, radost! Ali nam je osmijeh utekao s lica dok smo pješačili s teškim torbama do hostela Eklata. Upoznali smo animatore Silvija, Danijela i Darka, odličnog raspoloženja, za razliku od nas. Pričali su i zbijali šale, a uz njih su nas dočekali i veseli osmaši iz Duge Rese. To nam je podiglo raspoloženje!

 Hostel Eklata je smješten uz mora, mogli smo ravno iz sobe u more, ali smo ipak prvo na večeru koja je bila obilna i ukusna. I najgladniji su bili zadovoljeni. Nakon večere-disko! Brzo sređivanje za osmaše iz Duge Rese. A tamo pjesma, ples, ludilo. U sobama, nakon toga, puni zadovoljstva i sreće. Svjetla se gase u ponoć, no tek tada slijedi pravi noćni život. Lutanje po hodnicima, kucanje Dugorešanima na vrata, šala i smijeh do ranih jutarnjih sati. Sutra ujutro. Jaoo, neeeeeee! Najradije bismo prespavali cijeli dan. Ni razgibavanje nije pomoglo! Gegali smo se kao pingvini. Nakon doručka i ručka, slijedilo je kupanje, ali ne u bazenima, nego u moru. Plivanje, sunčanje, utrkivanje u kajacima. To smo zabilježili fotografijama. Svu istrošenu energiju nadoknadili smo obilnom večerom nakon koje smo gledali utakmicu Hrvatska-Škotska. Bilo je ljutnje, veselja, vrištanja i opet razočarenja. Uz ples, pjesmu i drugovanje s Dugorešanima zaboravismo sve. Tu večer smo bili preumorni da bi šetali po hodnicima. Treći dan nije bio ništa manje poseban nego prijašnja dva dana. Ali je bio poseban po nezaboravnim ljetnim igrama. Iako je vani sunce jako grijalo, ljetne igre su bile pravo osvježenje za nas i naše prijatelje. Podijeljeni u ekipe, nosili smo lopticu na žlici hodajući u perajama, povlačili uže i smijali se padu na leđa naše „raske“ koja se zbog tog šalila i na svoj račun. Za disko smo se pripremali duže nego inače. Pravi urnebes. Posuđivanje odjeće, šminke i parfema. To smo bili mi. Te večeri je bilo i suza i smijeha. Nakon diska druženje s Dugorešanima dugo u noć. Uvijek raspoloženi, nikada umorni i zaista zabavni, otkrivaju nam svoje tajne, ideje i misli. Postali smo prijatelji.

 „Najlipši grad na svitu“

 Ujutro smo pobacali stvari u kofere i zaputili se na doručak. Oproštaj s prijateljima iz Duge Rese. Tuga. I onda put prema Splitu, za Dalmatince najljepši grad na svijetu. Dočekala nas je gospođa, turistički vodič,  provela nas kroz ogromnu i veličanstvenu Dioklecijanovu palaču. Od Zlatnih, kroz Srebrna i Željezna, pa sve do Brončanih vrata. Nakon obilaska, uživo smo čuli divno klapsko pjevanje. Na glavnom trgu Dioklecijanove palače, točno u podne se pojavio on, Dioklecijan, u pratnji svoje predivne supruge i vojnika. Na starom latinskom jeziku, naredio je narodu da ga pozdravi. No vojnici to znaju bolje nego mi, „Ave, Ave!“, zagrmili su vojnici na glavnom trgu. Dioklecijan i vojnici su se povukli u svoje „odaje“, a mi smo malo šopingirali po centru, zagubivši se u uskim kalama splitskim.

 Vratijo se Šime, di je bija? 

Nastavak puta prema kući uopće nije bio dosadan. Bili smo jednako veseli kao i kad smo išli u Zaostrog. Neki su slušali glazbu, pjevali i dopisivali se s prijateljima iz Duge Rese, dok su rijetki spavali. Već je pala noć kad smo došli pred školu. Tamo nas je dočekala hrpa roditelja nasmiješenih lica. Odmah smo počeli prepričavati doživljaje iz Zaostroga. Kako smo se proveli, procijenite sami. 

                                                                                   Ana Marija-Japelj,  VIII.a