SNJEŽANA KLARIĆ

       Jutro je maglovito i hladno. Okupljaju se osmaši ispred škole barem pola sata prije dogovorenoga vremena. U 8 i 15h trebamo krenuti put Vukovara, a oni su zabundani i s ruksacima na leđima već tu. Nestrpljivi, jer danas nemamo klasičnu nastavu, po znanje idemo izvan škole, u susjedni Vukovar. Grad heroj.

       Do odredišta smo brzo stigli. Grad nas je dočekao još gušćom maglom, a kad smo se iskrcali pred vukovarskom bolnicom, mirisalo je na Dunav, muljevit i siv.

       Djeca su tiho razgovarala sve dok nismo ušli u zgradu bolnice. Tada nas je prikaz ratnih slika o stradanju bolnice, grada, njegovih stanovnika, ušutkao. Vrijeme koje smo proveli u podrumu bolnice, a koji je danas muzej, teško je bilo čime izbrisati. Koračala su naša djeca mirno iz hodnika podruma u sklonište, tiho su promatrali prikazane prispodobe nekadašnjih stvarnih ljudi koji su mržnjom stjerani pod zemlju. U njihovim sam očima vidjela nerazumijevanje i strah, nevjericu jer kako iz današnje mirne i sigurne udaljenosti povjerovati da je čovjek, brat naš i sudrug, ovako patio od istog tog čovjeka, brata i sudruga.

      Po završetku razgledanja, i odslušanog, vrlo profesionalnog predavanja voditeljice muzeja, izašli smo iz podruma, pomalo ošamućeni. A vani nas je dočekalo sunce i još samo pokoji pram magle koji se iznad naših glava motao oko velikog crvenog križa, a koji je i u ratu bio tu, samo ga neprijatelji nisu željeli vidjeti jer kako inače objasniti sebi, djeci, da je na bolnicu padalo i po tisuću različitih ubojitih projektila dnevno? Osim strašnom istinom da su željeli zatrti svaki znak života u ovom napaćenom gradu.

       Obilazak Memorijalnog centra u vukovarskoj vojarni bio je opušteniji, slušali smo o ratnim operacijama koje su vođene tih 87 dana opsade grada, razgledali ratne fotografije, sačuvano oružje. Djecu je čak razveselila mogućnost ulaska u sačuvane tenkove, ratne transportere, samohodne topove. Ulazili su i penjali se po tim strojevima smrti potpuno nevino i razigrano i bez misli da su te iste mašine razorile davne 1991. ovaj grad.

       Nakon vojarne, uslijedio je možda najteži trenutak našega terenskog učenja, posjetili smo Spomen centar Ovčaru, tužno mjesto na kojem su okončani životi mučenika-ranjenika vukovarske bolnice. Umjesto u slobodu, odvedeni su u smrt. Metkom u čelo. I zakopani u jamu. Nijemu grobnicu 198 ljudi. Najmlađa žrtva je imala 16, a najstarija 8. godine. Naša su djeca bila mirna i dostojanstvena, mnogi su zapalili svijeće, a nakon zajedničke molitve, učenica Erika Vincetić je pročitala kratak članak o Siniši Glavaševiću. I on je pogubljen na Ovčari. Autor Priča o djetinjstvu, Priča o gradu, besmrtni radio-izvjestitelj koji još uvijek na frekvencijama etera tka priču o vrijednosti ljubavi, dobrote, davanja.

      Taj nas je dan, nakon kratke okrijepe u bistrou Ban, još čekala posjeta šarengradskoj zajednici Cenacolo. Polako se mračilo kad smo ulazili pod svodove tristo godina starog karmelićanskog samostana. U kapelu zajednice uveli su nas štićenici zajednice, dvadesetsedmogodišnji Tuzlanac i nešto mlađi Slovak. Oni su nam svjedočili, kako su sami istaknuli, svoj težak životni put, od ulaska u svijet droga, do pronalaženja spasa iz tog svijeta zla, u krilu zajednice koja im je ponudila ljubav, ne pitajući tko su, odakle su i čiji su. Svi smo bili dirnuti iskrenošću i toplinom ispovijesti koju su mladići svjedočili. Osjetili smo da u toj kući, zaštićenoj samo molitvom i radom, te iskrenom i dubokom brigom čovjeka za čovjeka, zaista živi ljubav, zaista živi Božja providnost. A štićenici, njih 18, u tu Providnost duboko i snažno vjeruju, njoj se svakodnevno mole, pa ih ona nikad ne ostavlja bez sredstava za život.

       Poslije razgovora sa štićenicima zajednice, obišli smo dvorište, štale, pekarnicu, drvarnicu i bili zadivljeni apsolutnim redom i čistoćom koja je svugdje vladala. Saznali smo da svu hranu koju trebaju, sami proizvode. Kruh peku od pšenice koju uzgoje na svojim poljima, mlijeko imaju od vlastitih krava, a tako je i sa svim ostalim potrepštinama. Ono što ne mogu proizvesti sami, donesu im dobri ljudi.

       Na odlasku poželjeli smo jedni drugima Božji blagoslov i mirno krenuli kući.

U autobusu se čak i zapjevalo. Pred školu smo stigli oko 19 h. Dan je bio ispunjen, naučilo smo mnogo.

       Kada bi bilo više terenskih dana, tko zna....